subota, 7. kolovoza 2010.

Sliding doors (1998)

Nastojeci rijesiti gotovo nesavladivi problem kojeg mu je zadao koncept putovanja kroz vrijeme - vremenski paradoks, znanstvena fantastika je lansirala ideju da se zbog najsitnije promjene u vremenskom kontinuumu automatski stvaraju cijeli novi univerzumi gdje povijest pocinje teci sasvim drukcijim tokom.

Radnja zapocinje u jednoj velikoj londonskoj tvrtci za odnose s javnoscu, gdje jedna od namjestenica i junakinja ovog filma, Helen (Paltrow) dobija otkaz. Bijesna i deprimirana, ona dolazi u stanicu podzemne zeljeznice upravo u trenutku kada sa stanice krece vlak. Ona ocajnicki nastoji uhvatiti vlak i u tome trenutku se stvarnost kao i prica ovog filma dijeli na dvije razlicite varijante. U prvoj varijanti Helen uspijeva uhvatiti vlak, tamo upozna simpaticnog Skota Jamesa (Hannah), te se vraca svojoj kuci, gdje svog decka Gerryja (Lynch) uhvati u zagrljaju njegove bivse djevojke, antipaticne Amerikanke Lydie (Tripplehorne). Razljucena Helen se seli kod svoje prijateljice Anne (Turner), boji kosu u plavo i odlucuje zaradjivati novac u vlastitoj tvrtci. Kroz sve to vrijeme ona svako malo nalijece na Jamesa, sto njih dvoje vodi jedno drugom u zagrljaju. U medjuvremenu, pratimo zbivanja u paralelnom svijetu u kojem je Helen nije uspjela uhvatiti na vrijeme. Nakon sto je, cekajuci taksi, napadnuta od ulicnog pljackasa, ona kasno dolazi kuci, sto Gerryju daje vremena da pospremi sve dokaze o nevjeri. Helen nema pojma da je Gerry vara i umjesto da ga ostavi radi gomilu ponizavajucih poslova kao konobarica nastojeci oboma osigurati egzistenciju. Gerry je, naime, nesposobna lijencina koja kao i svaka intelektualna niskorist svoje postojanje na ovom svijetu opravdava pisanjem nekakvog romana. Da stvar bude gora, Lydiji nije dosta sto Gerryja dijeli s Helen, te polako pocinje gubiti razum.
Peter Howitt je obavio prilicno dobar posao kao scenarist i reziser ovog filma, i to se moze reci cak i ako ne uzmemo u obzir da je rijec o debitantu.

Komplicirani koncept paralelnih univerzuma, kao i scenarij koji nam pokusava reci kako najbeznacajniji dogadjaji s vremenom mogu dovesti do ozbiljnih posljedica, on je uspio publici servirati na zanimljiv nacin, koji gledatelje ne dovodi u zabunu. Vjesto koristeci sitne vizualne detalje da bi uspjeli razlikovati dvije Helen (sa ili bez flastera na celu, razlicite boje kose), on nam paralelno pokazuje kako se stvarnost racva u dvije sasvim razlicite varijante.
Film je sarmantan, ali negdje na polovici odjednom postaje prazan. Koncept paralelnih univerzuma prestaje biti zanimljiv, i Howitt, ostavsi bez ideja, film vodi uobicajenim sapunskim klisejima romanticne komedije, da bi sve na kraju zacinio neuobicajeno ozbiljnim podzapletima. Srecom, glumci, a pogotovo Gwyneth, nas u to vrijeme uspijevaju sprijeciti da uocimo sve te nedostatke filma. Ipak je rijec o pitkoj, simpaticnoj romanticnoj komedijici, kojoj ne bismo trebali zamjeriti to sto nije dosegla sve svoje potencijale.


 Gwyneth Paltrow i John Hannah

Nema komentara:

Objavi komentar